Općina Raša, Društvo “Josip Broz Tito” Labinštine, Udruga antifašističkih boraca Labin i Narodni muzej Labin položili su 15. studenog 2024. vijenac i zapalili svijeću kraj spomen ploče u Tunarici u čast partizanske bolnice na Ubašu. Kraj ostatka ulaznog zida na imanju porodice Lazzarini Battiala, gdje se nalazi spomen ploča, vijenac je postavio načelnik Općine Raša Leo Knapić.
U kratkom obraćanju okupljenima, Knapić je rekao da su Narodno oslobodilački pokret u Drugom svjetskom ratu, kao i danas Domovinski rat, bili pokazatelj želje ovdašnjeg stanovništva da se odupire fašizmu, nacizmu i sličnim pojavama, te izrazio nadu da će se ovakva obilježavanja nastaviti dugi niz godina, bez obzira “misli li netko da je nešto više ili manje vrijedno spominjanja”. Moramo se prisjetiti i odati počast svakom tragičnom događaju, pogotovo kada je taj događaj od velike važnosti za današnje društvo. Povijest ne smijemo zaboraviti, a partizanska bolnica na Ubašu je ono čime se moramo ponositi. Odana je i počast minutom šutnje svim poginulima.
O samoj bolnici govorio je Valter Černjul, predsjednik ovdašnjeg Društva “Josip Broz Tito”, a koji je svojedobno kao novinar istraživao bolnicu. Kazao je da je na Labinštini bilo nekoliko partizanskih sanitetskih objekata, te da je gradnja bolnice na Ubašu počela u lipnju 1944., u skladu s naredbom Kotarskog narodno-oslobodilačkog odbora Labin, koji je djelovao u Marićima.
Lokacija je odabrana u dogovoru s predsjednikom NOO-a Brovinje Mariom Dobrićem, a zadatak je povjeren, podsjetio je Černjul, Ivanu Martinčiću iz Kranjci koji je s Matetom Vlačićem iz Raše i drugima u Trgetu razmontirao poveću baraku talijanske Guardia di Finanza. Barkama su daske prevezli na Ubaš a volovskom zapregom grede. Rukovoditelj bolnice bio je politički delegat Josip Milevoj (Cikov) iz Bartići, bolničari Toni Škopac iz Gornjeg Rapca i Ivan Mizdarić iz Ližnjana, a kraće vrijeme, do odlaska u jedinicu i Dinko Demetlika. Ekonomi su bili Josip Martinčić i Ivan Načinović.
Pisati o partizanskom sanitetu u Istri a ne spomenuti doktora Tommasa Lazzarinija, koji je tri desetljeća liječio Labinjane, bio bi grijeh. „Medig baron“, kako ga je narod zvao, bio je ravnatelj bolnice u Starom gradu. Često je za plaću dobio poneko jaje, a nekada se doma vratio i praznih ruku. Iako nije bio član pokreta, za vrijeme rata više je puta nosio glavu u torbi. Liječio je i prevozio partizane Nijemcima pred nosom, a za vrijeme napada na Ubaš uvjeravao je njemačku komandu kako je to njegova zemlja te garantira da tamo nema partizana. A vrlo je dobro znao da se tamo nalazi bolnica jer je i sam do svojeg imanja u Tunarici dopremao ranjenike.
Bolnica na Ubašu radila je do konca 1944. a imala je kodni naziv II/2 “Marica”. Liječeno je stotinjak bolesnih i ranjenih boraca. U bolnici su, pored boraca NOB-a, boravila i dva američka pilota, spašena od strane partizana nakon rušenja njihovih aviona, te jedan Englez.
